neisprani mozak u svijetu klonova

vlažni dodir mekanih usana
razvučenih u osmijeh
i vještinom jezika probuđena
požuda...

...gdje u nama leži toliko
nježnosti, reci mi

dok ti se prsti igraju kosom
iza mojih ušnih resica
a držiš me kao dijete u strahu
da ne izgubi igračku...

...znaš li, koliko te volim
ugristi!?...

Volim
kad ti vidim požudu u očima
i kada osjetim kako ubrzano dišeš...
radi moje blizine

radi moje opasne blizine...

Još samo tren
i ruke će ti kliziti mojim tijelom...
a kosa postati mokra od znoja
i pamtit ćeš sve

moje obrise odjevene u mirise posteljine...

to se ne zaboravlja

Eva ne nosi gaćice.
I ne shvaća zašto se radnje erotskih priča uvijek događaju u
sobama uz svijeće i šampanjac... moguće i uz vatru na kaminu.
Sretnik će uhvatiti priču u kojoj se radnja događa na podu,
na nekoj koži koja smrdi na ovčetinu,
davno ustrijeljena jelena ili krepanu kravu...
Eva zna što hoće.
Dosadno joj je u životu. I traži uzbuđenje.
U krcatim tramvajima u određeno vrijeme.
Kada je u zraku vonj muškog znoja. Oh kako je to pali!

Stiješnjena između dva muška tijela, obješena o rukohvat,
oslanja se malo na onog ispred što joj je leđima okrenut,
pa malo na onog iza sebe,
namjerno ga guzom gađajući u osjetljivo mjesto... sve dok to mjesto ne počne osjećati i dok ne namiriše želju...
Tobož će hvatati ravnotežu, u raskoraku.
Mirisi se razumiju.
Ne treba znati tko je iza nje, kao ni on tko je ispred njega.
Ženski raskorak i njegovo osjetljivo a u tvrdoći već i bolno mjesto... komuniciraju. Sami.

Tramvaj im pomaže u transmisiji pohote.
Nagla kočenja su više nego poželjna.
Eva obožava semafore.
Pridiže se na prste, samo to.
Ostalo obavlja stara tramvajska kanta.
Mmmm kako se fino trljati o njega.
Nema on ništa protiv. Dapače.
Upire se o nju kao pomahnitao. Već i dahću, ali okolina ne primjećuje.
Sve se dobro uklapa u omarinu uznojena prostora...

Eva zna. Nije joj prvi puta.
Izlazi na slijedećoj stanici. Vlažna i uzbuđena.
Poklanja još pogled,
osobi koja je iz tramvaja gleda velikim staklenim očima zvijeri... kojoj su upravo oteli plijen iz čeljusti...
Eva se smije. Neodoljivo.

Nasmije se i on. Evina zvijer za današnji dan.


pozdrav gospođi Idi

I swear I'll never give in
I refuse!!!
...odbijan pustiti licemjerima da me pobijede,oduzmu sve dobro u meni,zatvoru sva vrata.Odbijan biti samo još jedan nadomjestak ovon svijetu,pomiriti se sa svime.
Možete mi oduzeti sve,sve što mi je ikad nešto značilo,ali moje JA ne.
U mojoj su se glavi počele slagati kockice,jedna po jedna.
Vjerovati nekome,to je najveća ironija od ičega.Dugo san čekala da mi netko dokaže suprotno i davala ljudima prilike,ali uvijek isto.
I mislio bi netko da ću odustati,ali ja ne.Svijet ne može biti toliko okrutan,ne mogu svi ljudi biti isti.Mora postojati netko kome možeš vjerovati,tko ne laže,ne glumi,ne vara...
Nisu svi ljudi idioti,samo jedna velika većina.

Što to biste željeli da učinim Zemljaci moji?Trebam li presti kao mače da bih vas zadovoljio,ili rikati poput lava da bih ugodio sebi?
Ja pjevao sam vam,ali vi niste plesali;plakao sam zbog vas,ali vi ni suze ne proliste.Trebam li pjevati i plesati u isti čas?
Volio sam vas,Zemljaci moji,ali moja ljubav prema vama za mene je bolna,a vama beskorisna je.
Sažalijevao sam vašu slabost,Zemljaci moji,ali moje sažaljenje je samo povećalo vašu rastuću lijenost koja jalova je potpora životu.
Plakao sam nad vašim poniženjima i nad propašću vašom;moje suze tekle su poput kristala,ali nisu mogle odagnati vašu ustajalu slabost.
Moje suze nikada nisu dopirale do vaših okamenjenih srca,ali su obrisale crnilo unutar mene.Što je to što tražite,Zemljaci moji?Što očekujete od života?
Licemjerje vaša je religija,i vaš život pun je laži,a ništavilo će biti vaš kraj;zašto,tada uopće živite?
Nije li smrt jedina utjeha bijednika?Život je odvažnost koja prati mladost,marljivost što ispunjava zrelost,i mudrost što progoni starost;
ali vi,Zemljaci moji,rođeni ste stari i slabi.Vaša koža uvenula je i glave vam se smanjiše,postadoše poput djece,koja trče kroz blato i bacaju kamenje jedno na drugo.Ja vas prezirem,Zemljaci moji,jer vi sami sebe prezirete.

Čula sam jednom priču,bar san mislila da je priča,a onda sam saznala da je to Crkvena istina.Nešto što bi svi trebali prihvatiti želimo li se nazivati vjernicima i doći u raj onozemaljski.Kada već proživljavamo pakao ovdje.
Ona kaže...
Bog je stvorio čovjeka.Muškarca i ženu on stvori.
Prema tome,meni su to objasnili na sljedeći način.Čovjeka u potpunosti čine muškarac i žena zajedno.Ja nisam čovjek,ja san polovica nečega što bi trebala biti.Ja sam nepotpuna.
Bilo bi zaista lijepo u to vjerovati kada bi nam netko zagarantirao da ćemo tu drugu polovicu,s kojom ćemo se nadopuniti u svakom smislu uistinu i naći.
Romantično bi bilo vjerovati da za svakoga na ovon svijetu postoji netko tko mu savršeno odgovara,njegova polovica.
Ali zapitajmo se,što je s onima koji svoju polovicu ne nađu,ili se zafrknu pa se oženu z anekoga krivoga.Što se onda događa s njegovom istinskom polovicom,je li ona propada.Gubi šansu da pronađe pravu ljubav,osuđena je na nešto polovično i nikada neće saznati da postoji nešto više.Zatim ta izgubljen apolovica završi s nekim tko je polovica nekog sasvim trećeg,i onda taj netko sasvim treći gubi svoju šansu za pravu ljubav.To je lančana reakcija iz koje se onda nikad ne rodi potpuni čovjek.
Konfuzno,zar ne?!
Pitate se gdje je vaša polovica,i da li je taj netko uz vas zaista pravi?Kako to znati,kako biti siguran?
Bog nam to nimalo nije olakšao.
Nadan se da moja polovica nije tamo negdje Bogu iza nogu i da ne bari krivu osobu jer ne bih htjela ostati bez prave ljubavi u ovon jednon životu koji iman.Pa ako ti slučajno ovo čitaš,iako te ja još ne poznajen,dajen ti savjet.MISLI.
Kako kaže ona pjesma,čekaj me i ja ću sigurno doći.
Čuješ ti mene!!!
I nemoj da te pristrašu ove moje čudne misli,samo volin puno misliti i o svemu stvoriti svoje mišljenje.
Živin po principu saslušaj svakoga i poštuj svačije mišljenje,pa makar se ne slaga s njim,jer to je jedini način da ljudi poštuju i tvoje stavove.
U ovon svijetu sve moraš prvi napraviti i pokazati primjerom.Nerealno je išta očekivati.

cijedi mi se opiranje s vrha noktiju užarenih
od tvoje kože
satima sam ubadala u ta pohotna leđa
i sve je mirisalo na divlju borbu
mužjaka i ženke
širili smo nosnice obostrano
žedno njušili mrak
zubima nišanili vrat... unoseći se jedno drugome
u ponor raširenih zjenica... (ovdje ide stenjanje)
to je bilo tako...
uznojeno iskustvo
nakon svega cijediš se niz moja bedra
a meni se opiranje cijedi


s vrha noktiju